Neven Milaković Likota
• Anđeo
• Sveti Vukašin Toholj Klepački
ANĐEO
Bio sam tamo i sve sam vidio djeco moja,
žicom sam krvavom Ikonu Svetu u mozak vlastiti urezao
ne sjećanja radi, nit ' sačuvaj Bože sulude osvete,
jer ko bi poželio pamtiti prizor od smrti crnjeg ustaškog stroja,
monstruma što je s' osmjehom paklenim nedužnu dječicu pjevajuć' klao
i nijemi vapaj što k' nebu šalje ustaškom kamom preklano dijete.
Nijesam bez razloga djeco moja Ikonu ovu toliko dugo od ljudi krio,
Nijesam je uzalud sav vijek ubogi krvavim košmarom predivnu mazio,
i sad znam zašto je Gospod htio da ja jedini uteknem kletoj dušmanskoj kami,
tako sam blizu vječitog svjetla u onoj prokletoj jami bio,
tako sam blizu rajske staze svojim grešnim nogama gazio,
pa tu me djeco, u toj bezdanki, prikriven u tami,
jači od smrti, mržnje i bola gledao blago Anđeo sami.
Šačica nedoklanih žudno je gledala gore
krvavim otvorom jame i svjetlom prelašćena,
slijepa da vidi hordu što je oštrila zube, spremna da nastavi hajku,
ne jednom začuh lepet što krila Anđela tvore
i ne vidjeh ništa ljepše do tog božanstvenog trena,
predamnom stajaše dijete koje je tražilo majku.
Ne bješe ni naznake straha na njegovom prekrasnom licu,
ni mraka,ni očiju strašnih,ni krika što dušu lede,
nije znao za patnju,rane i krvavu žicu,
samo je tražio onu koju toliko voli,
a oko se njegovo držaše za jednu tanku žilicu,
i znoj se samrtni skupljao po njegovom Svetom licu,
i svjetlom sijahu njegove Svetačke usne blijede
dok tiho šaptaše majci :
„Ne brini mamice mila, ništa me ne boli!”
Nestaše u tom trenu i žrtve i dželati,
nesta i mraka i svjetla i zla što dobru prijeti,
o kakva radost Dušu ispuni kada shvati
svu ju je prožeo ovaj prekrasni dječak Sveti.
I ništa više djeco ne može da me spriječi
svakom će iskušenju Duša da odoli,
samo da Gospod jedno nikada ne dozvoli
da nikad ne presahnu ove Svete djetinje rije č i:
„NE BRINI MAMICE MILA, NIŠTA ME NE BOLI.”
SVETI VUKAŠIN TOHOLJ KLEPAČKI *
Nebo nadamnom bijaše krvavo i zemlja ispod mene
i ptice i jaseni i oči ljudske i majke što djecu stežu,
krv je obojila ustaške ruke i grkljane presječene
i duše crne i prestrašene srne i žice naoštrene da razum svežu.
Svud oko mene samrtni krici
krkljanjem preklanih smrt se cereka,
prilazim poslušno svojem ubici
i lednoj oštrici srbosjeka.
Gledam ga radoznalo u ugasle oči
tražeći u njemu ostatke čovjeka
pijanog od krvi sto mu s' kame toči
kao dječja suza, kao kaplja mlijeka.
A on silan...raspojasan...na gomili mrtvoj stoji,
nazdravlja opkladi dobijenoj, pa on ih je zaboga najviše pobio,
k'o dukate svoje žrtve sa demonskim smiješkom broji
bodući ih da provjeri je li koji preživio.
"Što me gledaš tako starče, zar si razum izgubio",
riknu kao zvijer ranjena i nožem ka meni krenu,
a ja sam se k'o pred pričest svoju prvu prekrstio
radujuć' se ko rođenju samrtnome svojem trenu.
"A stah"...pomislih"..."Zašto se ne bojim,
pa zvijer mi oči kopa i režeći meso siječe...
zašto tako ravnodušno pred dželatom svojim stojim,
kako mogu da ga žalim dok mu krv sa ruku teče?"
Pa i on je nekad stvor Božiji bio,
i on dušu ima, kako ona samo pati,
ja mu sve nesrećniku, još na ovom sv'jetu pomračenom oprostio,
al' kako će kad čas dođe pred žrtvama svojim stati?
"SAMO TI DIJETE RADI SVOJ POSAO", šapnuh mu jezikom što je odsjekao
i vidjeh očima svojim iskopanim strah što mu je grčem lice nagrdio,
kažu nije nikad više ni pile zaklao,
da se manit proklinjao i od ljudi vječno krio.
A ja se molim za dušu njegovu
kao i za duše onih koje je poklao,
možda me zbog toga ljudi Svetiteljem zovu,
možda zato pamte riječi:
"SAMO TI DIJETE RADI SVOJ POSAO".
* Pravo prezime Svetog Vukašina bilo je Mandrapa a ne Toholj. .