Ovaj Pravoslavni Srbin, Novomučenik iz Jasenovca, rodom je iz hercegovačkog sela Klepci, koje se nalazi na istočnoj obali Neretve (naspram Čapljine), gde je ranije bila stara crkva Sv. Apos tola Luke, s početka 16. veka, zadužbina čuvenih srpskih pravoslavnih crkvograditelja Hrabrena-Miloradovića, a od 1857. g. je obnovljena kao crkva Preobraženja Hristovog (koju su Hrvati 1992. g. srušili do temelja, kao i celo selo Klepce). Bio je rodom od familije Mandrapa, i zvao se Vuksan-Vukan-Vuk, VUKAŠIN. Treba da je rođen negde krajem 19. veka, najverovat nije u svome selu, ali je rano otišao i radio u Sarajevu, pa ga se zato preživeli ustaški genocid nad Srbima 1941-45. g. Klepčani malo sećaju, dok ga se pojedini Srbi u Sarajevu dobro sećaju. U Sarajevu je porodica Mandrapa bila poznata kao pobožna srpska trgovačka porodica, blisko povezana sa Starom Sarajevskom crkvom.

Kada je 1941. g. došla ustaška zločinačka NDH, i po Saraje vu i širom Bosne i Hrvatske počelo od strane Hrvata rimokatolika, uz saradnju i brojnih muslimana, progonjenje, hvatanje, deportovanje u logore, bacanje u jame i ubijanje pravoslavnih Srba, Jevreja i Cigana, Vukašin, koji je do tada često viđan u Staroj Srpskoj crkvi Sv. Arhanđela u Sarajevu, sklonio se u svoje selo, ali su hrvatske ustaše rimokatolici i tamo došli, pobili mu sve u njegovoj i drugim kućama u Klepcima i susednim Pre bilovcima, kao i mnoge druge Srbe u dolini Neretve i po skoro čitavoj Hercegovini, i tada bude uhvaćen i Vukašin. Kažu da je bio na "nekim šumskim radovima", ali izgleda da se bio sklonio "u šumu", tj. u neki od zbegova Srpskog naroda, gde su se pro gonjeni i ubijani Srbi sklanjali da bi sačuvali goli život.

Iz rodne mu Hercegovine odveden je u Sarajevo, a odatle 1942. godine deportovan u zloglasni logor Jasenovac, zajedno sa mnogim drugim pravoslavnim Srbima. (Ovo odvođenje potresno opisuje jedan od preživelih logoraša, Žarko Vidović iz Sara jeva, čije svedočenje donosimo u nastavku). U Jasenovcu je Starac Vukašin (iako nije bio mnogo star, no je krijući se po šumi sav bio zarastao u već prosedu bradu), januara 1943. godine, pogubljen od ustaškog koljača Žila Friganovića i to stradanje je opisao doktor Nedo Zec, takođe jedan od preživelih Jasenovačkih logo raša, pod naslovom Samo ti, dete, radi svoj posao . Ustaški zlikovac Friganović, videći Vukašina, postarijeg seljaka, kako spokojna lica i s nekim nedokučivim mirom na licu posmatra strašno klanje svoje Pravoslavne sabraće, dovede ga preko reda pred iskopanu jamu, gde su od ranog jutra klali i bacali nevine žrtve, te rešen da.mu razbije taj mir i spokojstvo, zatraži od njega da vikne „Živeo Pavelić". Kako Sveti Vukašin nije ništa odgovarao, nego je samo mirno i spokojno ćutao, ubica mu je nožem sjekao jedno po jedno uho i nos. Kada mu je mučitelj zapretio da će mu i srce iz grudi izvaditi, ako ne vikne pohvalu Paveliću (koji je, kao poglavnik zločinačke "Nezavisne Države Hrvatske", tada sprovodio strahovit progon i zatiranje Pravoslavnih Srba svuda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini), blaženi Mučenik Vukašin je, mirno pogledavši u mučitelja i kroz njega u Božju neizmer nost, polako i razgovetno rekao: „Radi ti, dijete, svoj posao!" Ovaj odgovor i zračeći nebeski mir sa već krvlju pokropljenog lica Svetog Novomučenika razbesneo je ubicu, pa mu je u besu iskopao oči, isjekao srce, preklao mu grlo od uha do uha, i onda ga nogama sjurio u jamu. Mučitelj ubica je zatim poludio, i ovo je sve ispričao u logorskoj ambulanti doktoru Nedu Zecu, koji je ovo kas nije i zapisao, i objavljeno je u zbirkama svedočenja preživelih logoraša iz Jasenovca.

Svetog Mučenika Vukašina sav blagočestivi Pravoslavni narod Srpski, živa i mučenička Crkva Hristova, poštuju kao Novomučenika. Njegova freska poodavno je naslikana u Man. Sv. Arhanđela Gavrila u Zemunu, i takođe u skitu Jovan-Do kod Ostro ga, a sveti lik mu je naslikan i među Svetiteljima Zahumsko- Hercegovačke Eparhije, koju je za proslavu njene 780-godišnjice uradio ikonopisac Aleksandar Živadinović (student Akademije SPC za konzervaciju i obnovu). Na Sv. Apostola i Jevanđelista Jovana Sv. Arhijerejski Sabor naše Crkve svečano je proslavio SVETOG VUKAŠINA zajedno sa brojnim drugim novim Svešteno- mučenicima i Mučenicima i u kalendar Svetih Pravoslavne Crkve uneo.

U Manastiru Tvrdošu naslikana je ikona Sv. Vukašina i spevan mu je Tropar, koji ovde donosimo (a i ranije je objavljen u Vidoslovu, br. 18).

Tropar Ce. Novomučeiiku Vukašinu Jasenovačkom , glas 8:

Vukašine Hercegovče,

Novi Srpski Strastoterpče,

Hrista radi Ti postrada

u logoru Jasenovac. Kada Te mučitelj nožem klaše,

Ti njemu krotko govoraše :

„Samo ti . dete, radi svoj p ocao".

jer nama je Hristos život večni dao.

Njega moli. Mučeniče. kao Spasa sviju,

da spase i rod naš Pravoslavni .

 

Dr. Žarko Vidović

 

SVETI VUKAŠIN JASENOVAČKI

U LOGORAŠKOJ ISTORIJI SRBA

 

E vo dana koji nam je dao Bog: u Arhijerejskoj sabornoj liturgiji, u Hramu Svetoga Save na Vračaru, na dan Svetoga apostola i evangeliste Jovana 2000. g . , Duh Sveti, kroz usta Crkve, zajednice naroda sa Vaskrslim Hristom, proslavlja imena srpskih Mučenika i Svetitelja, Svedoka Hristovih, među njima i Svetoga Vukašina iz Klepaca i Sarajeva, SVETOGA VUKAŠINA JASENOVAČKOG.

Bio je iz hercegovačkog roda Mandrapa, koji je svoju granu imao i u Sarajevu: stara ugledna kuća Mandrapa, u ulici Miloša Obilića (Piruša) u Sarajevu. (Zbog suviše vidnih i "svežih" tragova NDH i ustaškog terora nad Srbima, i Jevrejima, ni same vlasti tito-komunizma se nisu usuđivale da g. 1945. menjaju nazive, predratne, srpske nazive ulica, trgova i mesta, tako da su ti nazivi ostali isti sve do g. 1992-1995. Tako i Obala Vojvode Stepe, Bulevar Vojvode Putnika, Nemanjina ulica. Tako i Ulica Miloša Obilića u kojoj je bila kuća porodice Mandrapa).

Mandrape su bili bogata stara hercegovačka trgovačka porodica u Sarajevu. Bili su dobrotvori i čuvari imanja i same crkve Svetih Arhangela Mihaila i Gavrila, tzv. ''Stare Srpske Pravoslavne Crkve" (iz 15. veka, najstarijeg zdanja u Sarajevu). Sinovi starog Čiča Mandrape, Čedo i Dobro (Dobrilo), jedan od oko dvadeset pet a drugi oko dvadeset godina star, bili su već od aprila-maja 1941.g. povezani sa "šumom", tj. oružanim nacionalnim odredima koji su branili srpska sela i zbegove od ustaškog terora i genocida, jer je to počelo već maja 1941. g., nedaleko od Sarajeva. No obojica su stradala u Jasenovcu, gde i njihov stric, Sveti Vukašin. A do godina 1970-tih preživeli su sin Bogdo (Bogdan, težak invalid) i kći Slavka, učiteljica. Njezin sin, a unuk Čiča Mandrape, bio je oko 1980. g. bibliotekar u "Vijećnici"- Narodnoj (univerzitetskoj) biblioteci u Sarajevu, koja će biti snimljena, i u svetskim medijima 1994. prikazivana kao "objekt gađan srpskim granatama sa Trebevića" (a zapravo je stradala u požaru koji je bio namešten), da bi se uništila silna dokumentacija o prošlosti Sarajeva i o zajedničkom životu triju verskih zajednica (četiri, uključujući i Jevreje).

Sama kuća Mandrapa u Miloša Obilića ulici, reprezentativan primer građanske arhitekture 18. i 19. veka (slična Manakovoj kući u Beogradu, ili još više kući u kojoj je sada kafana "Znak pitanja" kod Saborne crkve u Beogradu), bila je predviđena za istorijsku zaštitu, kao spomenik etničke kulture. Sada, 2000. godine, u toj kući živi i posluje jedna musl i manska porodica.

U toj kući je živeo (i oko trgovine, u "magazama", tj. magacinima trgovačkim) radio i Sveti Vukašin, cenjen kao revnostan čuvar i imovine Srpske Pravoslavne Crkve, na Baščaršiji, te upravo t aj Hram i Sr p sko Sarajevo imaju duboke razloge da Svetoga Vukašina , slugu Hrista i Sv. Arhangela , slave kao svoga službenika i zaštitnika.

S njim su i Čedo i Dobro, a i ostali članovi kuće Mandrapa, služili u Staroj Crkvi kao pojci u horu, kao čteci. Neka Bog da da i danas taj Hram i samo Srpsko Sarajevo štiti ikona i vera Svetoga Vukašina Jasenovačkog (Klepačkog, Hercegovačkog, Sarajevskog, Srpskog i Svepravoslavnog). Njegov poslednji duševni izraz bio je Hristov mir, a njegov poslednji pokret bio je pokret ruke "Krsta od tri prsta", te mu je krvnik upravo zbog toga znaka Krsta zasekao i ruku, a onda, poražen, bacio nož i, još za života svog, pao zbog toga u večni mrak. Neka taj Krsni znak ruke Svetog Vukašina Jasenovačkog lebdi nad napaćenim ovim narodom kao blagoslov i mir Vukašinov, mir Hristov. Jer samo "u ovome znaku ćeš pobediti" ( εν τούτω νίκα , In hoc signo vinces).

ZAVERA ĆUTANJA

Sveti Vukašin je u Sarajevu ostao negde do juna (možda i jula) 1941. g., kada se i mnogi drugi ugledni srpski građani sklanjaju: ko u Srbiju, gde nije bilo genocida, ko "u šumu"!

Sveti Vukašin "u šumu", u Hercegovinu, rodno selo Klepci, kod Čapljine. (Naravno, ne u "partizane", jer njih tada tamo još nije ni bilo!). Od tada o Svetome njegovi rođaci Manadrape u Sarajevu ne znaju više ništa. Prve vesti o njemu i njegovom mučeništvu i veličini Hristova Svedoka (Mučenik, na grčkom μαρτιρ , znači Svedok) stižu u Sarajevu tek posle rata: ne samo od dr Nedeljka-Neda Zeca. A doktor Zec je vest doneo upravo u kuću preživelih članova porodice Mandrapa (Bogdanu i Slavki), kad im je, g. 1946, došao na krsnu slavu (Nikolje, Svetog Nikole). Tako se za Svetoga znalo već negde 1946. godine, i to ne samo u Sarajevu, nego i u Mostaru i u Čapljini. I sama porodica i rod Mandrapa smatrani su mučeničkima, te se pod utiskom teških zločina NDH nad Srbima i Jevrejima ni sama titovska policija Sarajeva nije usuđivala da dira u kuću Mandrapa. Ali se zato o Svetome nije govorilo javno, kao ni o samom Jasenovcu, neprebolnoj rani u hiljadama porodica Sarajeva i okoline (pa naravno, i ostale Bosne i Hercegovine).

Neposredno posle rata sastali su se u Sarajevu preživeli zatočenici ("logoraši") Jasenovca. Bili su to ili jasenovački "zanatlije" (koji su bili u izdvojenom delu logora, da rade stručne i zanatske poslove za obližnji ustaški garnizon, pa zato pošteđeni i hranjeni tokom četiri godine!), neki od njih čak učesnici priznatog "Proboja" od 22. aprila 1945 . g; ili zatočenici koji su imali sreće da ih. preuzmu od ustaša Nemci, pa su samo prošli kroz Jasenovac, na putu za Nemačku, ili zamenjeni, u akcijama "razmene" zarobljenika između partizana ili četnika, s jedne strane, i ustaša, s druge. Namera okupljenih preživelih zatočenika bila je da zajednički zapišu sećanja na Jasenovac i utvrđuju, koliko mogu, činjenice o stradanju. S astancima je obavezno bilo prisustvo UDB-e (policije koja i danas u S R Jugoslaviji slavi 13. maj kao dan svog osnivanja g. 1943). Tako su podaci i vesti o Jasenovcu mogli sa sastanka zatočenika da prođu u javnost samo ako to dopusti "Uprava Državne Bezbednosti" (UDB). A kako Broz nikad nije pominjao niti odobravao da se pominje Jasenovac, to je i "trinaesto-majska" Brozova policija gušila svaki glas o Jasenovcu. Pa ipak: o Svetom Vukašinu je znao i govorio i Zaim Topčić, logoraš-zanatlija (posle rata književnik i urednik na Radio-Sarajevu). Ali je zvaničan državni (i "državotvorni") stav bio - ćutanje, pa i o Starcu Vukašinu. Ćutanje o Starcu Vukašinu bilo je isto što i ćutanje o Jasenovcu , i još više : ideološki obavezno i nametnuto ćutanje o istinskoj Srpskoj istoriji! Ne govoriti o Jasenovcu, jer je Jasenovac bio "prirodna, logična (maltene i pravedna) osveta za srpski teror u monarho-fašističkoj Jugoslaviji": taj stav je bio vladajući, jer su političku, ideološku snagu u tome stavu - kao shvatanju istorije! - davali u p ravo sr p ski komunis ti Komunizam je tražio baš od Srba ( od srpskih komunista) takvu "samokritiku" i takvu (satansku) "istorijsku svest".

TRANSPORT ZA JASENOVAC

Danas mi je, na Liturgiji (21. maja 2000), u Hramu Svetoga Save na Vračaru, oživelo sećanje na transport i dolazak u logor Jasenovac.

Dana 6. maja 1942. ustaška policija Nezavisne Države Hrvatske priredila je u Sarajevu Srbima "ustaški đurđevdanski uranak: besplatan prevoz na teferič", u Jasenovac! Na tramvajskoj (ujedno i željezničkoj) pruzi pored Miljacke, na obali od Baš-čaršije i "Gradske vijećnice" (posleratne Biblioteke i Arhive), pa sve do Elektrocentrale, bila je postavljena duga kompozicija teretnih vagona, za transport zatvorenika do Jasenovca. (Tramvajska pruga je bila iste širine kao i željeznica, uskotračna, pa je tako voz iz Broda (Bosanskog) mogao ući u grad, obići ga krugom do Baščaršije i onda se, pored Miljacke, Obalom, vratiti u željezničku stanicu, pa za Mostar ili natrag, za Brod!). Izveli su nas iz zatvorskih ćelija i okolnih kasarni ujutro oko četiri sata, pred samo svanuće: zaista na uranak, ali ne Đurđevdanski! (Tada je i nastala sarajevska tužna p esma ' Đurđevdan je ' koju će Goran Bregović divno obraditi: i hvala mu!).

Tu kompoziciju teretnih vagona vukle su ili gurale tri lokomotive. A silazile su, da budu ukrcane, kolone zatvorenika: iz Jajce-kasarne na brdu iznad Bembaše i Nevjestine mahale; iz Gradskog zatvora (iza Gradske Vijećnice, kod Baščaršije), iz zatvora Beledije, Ćemaluše, Centralnog zatvora (Sudskog, austrougarskog); iz Kasarne Vojvode Stepe (i u NDH smo tako nazivali kasarnu ispod Bistrika, na Trgu 6. novembra , nazvanom tako po danu ulaska Srpske vojske u Sarajevo, godine 1918.). A kad voz krene, zaustaviće se posle nekih pet stotina metara, da, tamo napred, u onaj deo kompozicije, primi i zatvorenike iz Kasarne Kralja Petra Prvog, u Novom Sarajevu. (Ta kasarna je 1941. bila Sabiralište za Jevreje, za njihove porodice, odakle su ih transportovali Nemci (!) na gubilišta. Pokušavali smo mi preživeli logoraši, da od JNA dobijemo dozvolu da to označimo nekom spomen-pločom, ali je predlog, dat bojažljivo, bio od strane komande "oslobodilačke" armije grubo odbijen. To je posle g. 1945. bila Pešadijska škola i Kasarna "Maršala Tita"!).

Tako se u toj kompoziciji teretnih vagona, 6. maja 1942 ., našlo oko tri hiljade zatvorenika: mladih ljudi, "vojno sposobnih", sada za Jasenovac. Među njima je - a to ću saznati u Sarajevu tek posle rata - bilo i ljudi domaćina, koji su bili zatvoreni zajedno sa svojim sinovima: Mandrape, Košarci, Mostarice, Kovačevići, Ćorovići, Konjevići, Stojanovići, Subotići, Rubinići, sve iz sarajevske Piruše (srpskog kvarta), pa Jovanovići, Ilići, Bogdanovići sa Kovača, na prilazu Jajce-kasarni . Ali je bilo i muslimana , zašvorenih samo za t o š t o su se zauzimali za Srbe ili se izjasnili kao Srbi : mladi mostarski pravnici (završili studije prava u Beogradu), kao Adil Grebo, Ismet Pašić, Šefkija Kapić, Mugdim Mehmedagić, pa i književnik Zija Dizdarević (sve u Belediji, u ćeliji br. 4, gde sam bio i ja, u Gradskom zatvoru). Mostarski muslimani naročito zato što su bili protiv Sporazuma (Cvetković-Maček) kojim je Mostar 1939. g. priključen Banovini Hrvatskoj. To "srbovanje'' će ih koštati glave.

Na teretnim vagonima u koje su nas ukrcavali, pamtim, još su bile, ćirilicom i latinicom, stare oznake "JDŽ" i natpis "sedam konja ili četrdeset vojnika ", koliko, za nuždu, može da stane najviše u jedan vagon . Nas su ukrcali po dve s t o t ine u jedan vagon! A vazduha samo kroz četiri rešetkasta mala otvora, u svakom uglu vagona po jedan, visoko pod krovom. Doduše, ti vagoni su bili, kao "četvrta klasa" voza, predviđeni i za putnike-seljake koji su išli "na pazar“ , t e smo često i mi, đaci na izletima, kao i seljaci, sedeli pre rata putujući "na izlet"; ali su tada "šiber-vrata" na sredini bila otvorena širom, na obema stranama. Nije bilo klupa, sedelo se na podu, ali su šiber-vrata bila otvorena, te nas je po pet-šest sedelo u otvoru na vratima, na ivici vagona, pevajući i "tamburajući nogama", dok je voz išao ponekad tako lagano da smo mogli skočiti na tlo da uzberemo usput poneku šljivu, pored pruge! Pa i sada smo, nabijeni u vagon, misleći da se samo rastajemo od zavičaja i putujemo "za Nemačku" kao zarobljenici, pored još otvorenih vrata zapevali:

"S one strane Jajca, gajtan trava raste

Po njoj pasu ovce, čuvalo ih momče.

Mlado momče plače, još tužnije pjeva

Svaka tuđa zemlja, tuga je golema!

 

Đurđev-dan je! Zapjevalo se, da ohrabrimo i obodrimo neke koji su bili zgromljeni, paralisani od straha i neizvesnosti. Ali tada ustaše, naglo i s treskom, zatvoriše šiber-vrata vagona i, jasno čujemo, staviše lance i polugu, te zakatančiše. "E, sad pjevajte koliko vam je volja!" Nađosmo se zbijeni, bez vazduha u mraku. Nije bilo ni vode. Sve potrebe, i one nesavladive, redovne, jutarnje, koje u onoj trci i gurnjavi jutros niko nije stigao da obavi, obavljale su se stojeći, jer smo bili tako zbijeni, da niko nije mogao ni da se okrene, ni ruku da pokrene, a kamoli da se raskopča i sedne. Dečaci su najpre plakali, a onda u nesvest: ne može se reći da su "padali" jer su i onesvešćeni ostajali stojeći, stisnuti između ostalih. I tako puna dva dana, do Broda: stigli smo u Brod tek uveče, 7. maja. Tu je bila prelazna stanica: vagoni širokog (normalnog) koloseka su bili priterani naporedo uz one uskog, te je trebalo preći iz vagona uskotračne železnice u nešto veće vagone normalnog koloseka.

Otvaraju se, čujemo, vrata u vagonima naše, sarajevske kompozicije, i čujemo viku: "Ispadaj, brzo!" I udarce. Otvoriše, najzad vrata i na našem vagonu, i tu će se dogoditi nešto što će se ponoviti i kad budemo izlazili iz vagona širokog koloseka, u stanici Jasenovac: izlazimo (iskačemo ) a iza nas i pored nas padaju ljudska tela, beživotna padaju kao klade ! Nismo ni znali da su mrtvi dok su stajali zbijeni između nas ! A onda su u vagone za Jasenovac sabijali ljude iz po dva sarajevska uskotračna u jedan jasenovački, normalni. Isti mrak, ista zbijenost, isti nedostatak vazduha kao i u vagonima od Sarajeva do Broda. Zato smo stanicu Jasenovac, da se otvore vrata na sredini vagona, čekali kao kraj muka i spas!

Međutim, kad u Jasenovcu otvoriše vrata, pred vagonima ugledasmo ustaše. Bilo je to 8. maja 1942. Na Markov-dan! Pitaju :"Jeste li dobro p u t ovali? Ima li ko da je gladan ili žedan ' Javi se, plačnim glasom, jedva živ, jedan dečak od svojih šesnaestak godina. Ustaša naređuje (dok još nije naređeno izlaženje u stroj): "Pustite ga na vrata!". A onda naređuje oštro dečaku - "zini!", pa mu nabacuje šljunak i grumenje zemlje i naređuje da to hvata ustima: - "Ovo će vam biti četnička gibira!" (hrana, sledovanje). Tako sve dok nije naređen izlaz ("ispadaj"!) i pokret. Sa stanice ka glavnom, prijemnom logoru (u ogromnom sistemu logora nazvanih skupnim imenom "Jasenovac"). Trkom, pod udarcima kundaka. Pa ko ostane na nogama biće živ, do logora. Ko padne, dotuku ga. Kundacima ili metkom. (Slušali smo pucnje).

A pred prijemnim logorom iznenađenje: dešavalo se retko kojem transportu, ali nama se desilo! Čekaju Nemci. Organizacija "Tot". Radna služba Rajha. Čekaju "Totovci" "svež transport", jer su ranije dopremljeni logoraši već iscrpljeni i samrtnici: u Jasenovcu se uglavnom umire od iscrpljenos t i, gladi, žeđi, bolesti; kad ljudi uđu u logor, ne dobijaju ni hranu, ni vodu, spavaju pod vedrim nebom (tj. na kiši i mrazu), na močvarnoj zemlji, na nekoliko kvadratnih kilometara močvarnog terena pored Save; "lepo" čuješ kako voda "vrišti" pod nogama ispod trave. Zatočenici ("logoraši") rade, dok mogu, samo "grobarske poslove". Doduše, tu u blizini su i barake . Ali u njima su samo zanatlije - svejedno da li Srbi, Jevreji, Muslimani ili Hrvati! Oni žive u barakama, u kojima su radionice, redovno dobijaju hranu, jep su njihovi zanatski proizvodi i usluge neophodni ustaškom garnizonu i domobranu . Među zanatlijama i stručnjacima je i doktor Zec , pa čak i neki sarajvveki Jevreji. "Zanatlije". To je značajan momenat čuvenog "Proboja", 22. aprila 1945. g. , o kojem se, iz posebnih ideoloških razloga, ni dan danas čak ni na RTV Beograd, ne otkriva puna i prava istina kad zvanični "istoričari" govore o Jasenovcu (i "o oslobođenju-proboju") . Proboj iz Jasenovca su izvršili zana t lije, jer su samo oni imali snage da to pokušaju. Shvatili su da im je ta mogućnost jedini spas, jer su preko svoga (tajno montiranog i skrivenog) radija saznali za naredbu da budu poubijani, kao jedini p reživeli svedoci Jasenovca! (A delove za radio su nabavili kad su, pod stražom, išli u Zagreb po materijal potreban njihovom poslu i zanatu!) Oni su bili spremni i da svedoče o Jasenovcu, pred javnošću našom i svetskom. Ali to nije odgovaralo Brozu! A naše "komisije" su valjda čekale, do dana današnjeg, da ti svedoci poumiru!

Tako je od nas oko tri hiljade - koliko je krenulo iz Sarajeva (po broju vagona kompozicije) do samog logora stiglo oko dve hiljade : svaki treći je usput stradao - kao i pri svim transportima i kolonama za Jasenovac. Nemci "Totovci" nas postrojavaju, na velikom "zborištu" ispred ulaza u glavni, prijemni logor. Stroj dug oko dvesta metara, u nekoliko redova. Stojimo u krutom stavu "mirno" ("pozor" na ustaškom). Iza svakog reda, nama iza leđa , idu zadrigli "Totovci" i teškom čizmom udaraju svakog postrojenog logoraša pod koleno. Ko poklecne ili padne, ne sme ni da se diže. Ko ostane na nogama, "trkom" na drugu stranu; među odabrane, snažne, za teške radove u Nemačkoj (a biće to u Norveškoj, severno od Polarnog kruga!). A oni koji su pokleknuli i sede, idu u logor, osuđeni na lagano, ali sigurno umiranje, ako baš tih dana ne bude nastup na kojem ustaše ubijaju maljem ili nožem.

RASTANAK U JASENOVCU

Mi koji smo izdržali "Totovsku" probu i pregled, nas dve-tri stotine, izdvojeni smo u poseban ugao logora, pod upravom Totovca-Nemca, koji s vremena na vreme dolaze da traže radnu snagu za Nemačku. U tome posebnom delu logora su i barake. Tako smo i smešteni u barake. Odvojeni smo žicom od ostalog logorskog prostora (kao od Slavije do Kalemegdana, pa i Dunava). A između našeg, izdvojenog ("Totovskog") logora i onog glavnog, samrtničkog, mučeničkog (koji je ograđen posebnom i duplom bodljikavom žicom) brisani je prostor; trideset metara razmaka od njihove do naše žice. Po tome prostoru šetaju ili pretrčavaju, kao da nešto "vežbaju", ustaše. Valjda nadziru da se neko ne bi iz onog logora izvukao da pređe u naš, izdvojeni, "Totovski" logor . A mi dobijamo hranu od Nemaca. Tri puta dnevno po porciju kuvane, vojničke hrane! Jedemo iz porcija, a naša mučenička i osuđena braća stala uz njihovu žicu i gledaju nas! Gledaju kako jedemo? Šta li? Gledaju oni gladni koji su stigli u transportu s nama. Među njima, valjda, i poneki rođak, brat, otac, stric, šta li? Dovikuju (Nemci to dopuštaju, a ustaše se zato ne protive), raspituju se, mučenici, za poznate ili rođake iz naše grupe, nešto poručuju: "ako ikad vidiš moje". Mašu, pozdravljaju, krste se. Znaju ili osećaju da smo se rastali zauvek. A znamo i mi! A kad dobijemo porciju okrećemo leđa ili se krijemo u baraci, da nas ne vide sa porcijom. Ili da mi njih ne gledamo? Šta da im kažemo jedući? Mi ovde čekamo spas: put za Nemačku. Pa ćemo tačno 17. maja 1942. (bila je nedelja!) krenuti iz Jasenovca: putničkim vozom; u kupeima; do Zemuna, do "Sajmišta" na Savi; a odatle, početkom juna, brodom, Dunavom, za Austriju i Nemačku.

To je bio naš rastanak u Jasenovcu. Znamo da su tamo ostali Dobro i Čedo Mandrapa. Ne znam gde im je, da li s njima, stradao i otac. Ne znam ni kojim će sledećim transportom, iz Sarajeva, stići u Jasenovac Vukašin Mandrapa iz Klepaca i Sarajeva. Ne znam ni da li je zatekao žive Čedu i Dobru.

LOGORAŠKI POGLED NA SRPSKU ISTORIJU

Tada smo prvi put ali zauvek (!) shvatili: nevažna je, našem neprijatelju nevažna naša podela na četnike i partizane. Tako se delimo mi ! A za "njega " cvu smo mi "logoraši", logoraška nacija! To će nam, svojom odlukom o Srbima (1944. i 1989-1999 . ), pokazati i naši ratni saveznici : da smo za njih narod čiju istoriju obeležava logor (a ne "ustanci" i "pobednički ratovi"). Zato o istoriji Srba treba - pored četničkog, ustaničkog, partizanskog ili ratničkog i pobunjeničkog, u svakom slučaju mitomanskog iskustva i suda - treba saslušati i proučiti iskustvo logoraško , da bismo to iskustvo ugradili u našu veru, dušu i vitalnost zajednice !

To ćemo, upravo logoraškim doživljajem rata, shvatiti i kad se budemo vraćali iz Nemačke, iz logora i zarobljeništva (ko se vratio!), godine 1945, u zemlju tobože "oslobođenu". A vratili smo se zapravo u logor : doduše, mirnodobski, ali logor! To su nam dosudili Saveznici, kad je Crvena Armija, njihovom odlukom i dogovorom, predala tito-komunizmu 20. oktobra 1944: Srbiju sa Beogradom! Već tada je Srbija postala logor, u kojem je tito-komunizam učinio cve da nam ubije dušu! da ne gledamo svoju istoriju, kao što - jedući hranu iz porcija u Jasenovcu - nismo gledali ili mogli da izdržimo pogled na braću koja su ostalu s onu stranu druge žice, u Jasenovcu!

A tamo je ostao Vukašin i Hristos s njim, u Jasenovcu! Ikona i ohrabrenje kad smo na dnu naše istorije, obeležene logorom i logoraškim iskustvom. Sveti Starac Vukašin iz Klepaca, logoraška svest srpske istorije , naša živa vera, naš Tumač i Zastupnik pred Hristom. S njim nikad ne možemo zaboraviti da je "svijet ovaj tiran (čak) i tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj !", te da nas sa ovoga dna ne može podići nikakvo političko rešenje ako nas ne podigne smirenosš eepe Svetog Vukašina Jasenovačkog.

Sveti Vukašine Jasenovački Mučeniče, moli Boga za nas!

Na Spasovdan, 2000. g. G.